Aralica između Tolstoja i Dostojevskog

Kritik (dobro)namjernik lako uočava da u novom romanu Ivana Aralice Farrell: pripovijest o grijehu, ispovijedi, pokori i drugim sitnicama doista ima mnogo životnih sitnica (na 337 stranica srednjega formata), no očito je da bez njih, takvih i toliko, pisac ne bi tako majstorski uspio saviti ovaj velebni roman o tipičnoj hrvatskoj pohlepi i želji za bogaćenjem. Aralica, lakoćom vrsna pripovjedača, vrhunski prikazuje povijest i sudbinu dijela hrvatskoga narodnog bića tridesetih i četrdesetih godina minuloga stoljeća, a posebno činjenicu da je u biti komunizma laž, obmana i prijevara, koja s vremenom postane ideologija, sustav… Romanu je opsežan pogovor „o propasti revolucionarne misli među Hrvatima u Americi“ sačinio Damir Pešorda; boljega pisca pogovora autor nije mogao poželjeti. Među inim navodi riječi Benjamina Tolića da je Aralica „Homer iz Promine“.

Ranije, kada se Aralica pojavio u biblioteci Hit značajnog izdavača Znanje, jedan tadašnji (rekao bih i današnji!) tada mlad šuvarovac i kompartijski jurišnik Aralicu je, stanovitog disidenta ili sudruga s vrha unitarističke Jugoslavije osuđenih hrvatskih proljećara 71, nazvao „piscem 19. stoljeća“, podrugljivo i zlobno. No to se može prihvatiti, uz napomenu da poslije Homera, sve do 19. stoljeća, uz pokoju iznimku, nema tako značajne pripovjedačke književnosti kao što je ona devetnaestoga stoljeća te da nema učinkovitijega načina pripovijedanja nego što je to psihološki realizam.

Rođeni pripovjedač

Među romanopiscima realistima i danas sjaje Tolstoj i Dostojevski. S Tolstojevom sposobnosti da iz bezbroja sitnica izatka golema djela pripovjedačke izvrsnosti o nacionalnoj sudbinii o osobnom usudu svojih likova te s nadarenosti Dostojevskog da prodre u bit duha i u dubinu duše svojih protagonista, Aralica jest sličan njima, i jednom i drugom. Osobito Dostojevskom u Bjesovima, gdje se demaskiraju sami začeci komunističkog ustroja, kao i u Farrellu. A opet, niti je pisac 19. stoljeća niti je neko stoljeće tu na ikoji način važno. Naprosto, Aralica je rođeni pripovjedač. To „rođeni pripovjedač“ na mojoj osobnoj ljestvici vrijednosti označava izvrsnost, rijetkost, posebnost, pisca strateških pogleda, a taktički pomno razrađenih detalja. Znači, takvi se rađaju rijetko, još rjeđe ostvare, što je, srećom za hrvatsku književnost, posebno za hrvatsko romanopisanje, Aralici uspjelo. Naš „najveći“ itd., Krleža, posve je drukčije značajan pisac, a superlativ „najveći“ stekao je kao miljenik Najmoćnijeg, dok Aralica doista jest naš najznačajniji pripovjedač, uistinu homerske širine te doista usporediv s najvećim i najpriznatijim piscima. (Kratko skretanje u dramsko područje pokazalo se stranputicom.) Nevolja jest što je sve to u jeziku neznatnoga broja govornika i čitatelja, no time ni značaj ni književne vrednote ništa ne gube, ostaju kakve jesu. (Poznatost izvan svojega jezika u našemu slučaju teško da može postojati bez pomoći diplomacije i države.)

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2017.

Upravo hrvatska etnička skupina u Farrellu mjesto je zbivanja većine radnje ovoga Araličina romana građena na dokumentarnosti da su najbrojnija družina američkih komunista, čiji su izaslanici hodočastili Kominterni i Staljinu u Moskvu, sedmina svih u SAD-u, bili Hrvati, radnici iz Farrella, gradića u Pennsylvaniji, koji danas, sa svega oko pet tisuća stanovnika, izumire, a nekada je, čini se, bio jedan od američkih industrijskih divova. (U lipnju sam na Googleu našao valjanih podataka o tomu gradu, a u kolovozu, 8. kolovoza, sve je to nestalo, u kratku tekstu na srpskom Hrvati se, naravno, prešućuju, a u hrvatskoj inačici mnogo je teksta o nekom Ircu, glumcu toga prezimena, ima, kratko, i o Araličinu romanu, ništa o naselju. Tada se sjetih da su tamo, oni iz ovoga romana i oni stvarni, sagradili Hrvatski dom. Napisao sam Croatian home i dobio sliku Hrvatskog doma koja je i na naslovnici romana te slike interijera te građevine i tamburaškog orkestra uglavnom već ostarjelih tamburaša i tamburašica, bez ikakva teksta.)

Svega su tri dijela ovoga djela. Sablazan donosi zbilju tipičnu za svu Dalmaciju: imućan seljak svoje najbistrije dijete, Gašpara, šalje u sjemenište, želeći da postane svećenik, a sablazan je u tomu što se mladac spari sa Simeonom Zuppom, splitskim Židovom. Gašpar i Zuppa udruženo vode tajni splitski bordel i po selima skupljaju radnike za željezare dalekog američkog Farrella. U Ameriku odlaze već imućni, tamo nastavljaju bogatiti se, kao i Coto, pokvareni fratar, koji sa svojom ljubavnicom prisvaja novac za gradnju crkve. U okolnostima gdje sušica kosi mlade radnike i gdje useljenici prvo izgrade groblje nije bilo teško posijati sjeme ne samo sindikalizma nego i komunizma, čega će se Gašpar latiti u drugom dijelu romana, naslovljenu Zekani. Zekan je u hrvatskom konj sivac, a ovdje ime nekog Bugarina, komunista. Gašpar, koji se u Moskvi rukovao sa Staljinom, postaje „stanoviti svetac među Zekanima“. Treći dio, Ispovijed, donosi stvarnu ispovijed Gašparovu, katarzu; iz Amerike bježi jer tamo su upregli mafiju da radikalno obračuna s komunistima: oženivši gradonačelnikovu kćer, vraća se u zavičaj i dalje se bogati, no zadesit će ga iz Rusije nadolazeći komunizam/staljinizam, njegovi bivši…

Otkrivanje biti zla

Sa svih sedam književno-kritičkih prosudbenih motrišta roman je izniman i zanimljiv. Estetski, romaneskna forma u osnovi je cjelovita, a štivo je uzročno-posljedično živopisno i logično. Nekoliko je iznimno dojmljivo profiliranih likova. Etički, kritičnost i prema Crkvi i prema Partiji pojačava dojam humanizma, zbilja osuđuje pohlepu, potvrđuje vrijednost vjernosti, bogaćenje u kojemu se gubi duša tragično je, neke vječne dvojbe oko poštenja raspleću se učinkovito, katolički moral, kao i onaj iz njega proizišao, komunistički, čovječnost i vrijednost gube i kod pohlepnih i kod zaluđenih. Gnoseološki, roman je nadasve bogat, upoznajemo posve novu sredinu, otkriva se bit zla u jezgri komunizma na dosad nepoznat način (osim u ogledima Vjenceslava Čižeka, „hrvatskog Mandele“, kada magistralno demaskira marksizam, koji je i studirao), iznimno je vješto oslikan sukob dviju kultura zbog nepoznavanja, zapadnjačke, sjevernjačke i mediteranske, pučke, ruralne, pa Hrvate Amerikanci držahu „ludim narodom“ i strpahu ih sve u ludnicu jer su se tijekom tjedna igrali „kamena s ramena“ (riječi glavnog junaka Cija „Farrell grade i gade i smrade / gdje ja nevin ludnice dopade“ moto su romana). Akribijski, autor polazi od obiteljskog i porodičnog prepričavanja događaja, od sjećanja, vješto povezujući početak i svršetak romana u kojemu nesretna Amerikanka, suptilno i duševno biće, zatvara zauvijek svoje poglavlje života s Hrvatima, vjerodostojnost postiže ne samo dokumentarnošću, počevši već od naslovnice (Hrvatski dom), nego i piščevim samoživotopisnim upletanjem u zbivanja, podužim digresijama, koje se mogu učiniti suvišnima, no one (osobito nakon Pešordina sociološkog objašnjenja pripovijesti Kako su u Arenbergu birani gradonačelnici) cjelinu romana čine reljefnijom i posve objašnjivom. Lingvostilistički Aralica je na razini općeprihvaćene jezične ispravnosti, no rado svježinu i aromu teksta postiže biranim zavičajnim riječima (jezično), a čestim ponavljanjima pojmova ili sintagmi, slično kao npr. Kafka u Procesu, što romanu daje blag ironijsko-satirični ton. Recepcijski, pripovijedanje o brojnim sitnicama ne samo da ne podilazi čitatelju, nego traži punu usredotočenost, no taj se napor obilno uzvraća osjećajem dokazanosti istinitosti i zanimljivosti svega pripovijedanog.

Sedmo književno-kritičko prosudbeno motrište jest ono posebno. Posebnih ima praktično neograničeno, ali u praksi ih je dvadesetak: sa stajališta neke ideologije (svojevremena „marksisitička kritika“), avangarde, ženskih prava npr., itd., a ja ću ovdje izabrati kratak navod iz romana koji ga s tematike i pristupa s motrišta nacionalnog i povijesnog premješta u područje razmatranja filozofskog i spoznajnog: „Ja vam, oče, sada kada sam se odlučio ispovjediti, kada znam kako se od laži pravi istina, mogu reći da su mnoge još važeće istine samo još nerazobličene laži, a mnogi umnici neraskrinkani lašci.“

Ipak, najtragičnija, i danas još aktualna rečenica u romanu glasi: „Ivan Perica, nadimkom Cijo, koji komunizam nije doživljavao kao laž, bio je teško ranjen u borbi za Oklaj, u borbi protiv ustaša koje je vodio njegov školski drug, u istoj klupi su sjedili…“. Izvrstan roman.